utorak, 14. lipnja 2016.

Tetka

Ovu priču ću početi malim uvodom, naravno. Svi znamo, i svima je jasno koliko su djeci bitne tetke. Zovemo ih drugim majkama, najboljim prijateljicama, zovemo ih i nanama i dedama i sestrama i, naravno, tetkama. Uvijek sam imala veliku porodicu, a omiljeni član zapravo i nije bio njen član...

To je bio moj član, moja komšinica, koju sam usvojila, koja je mene usvojila, i koja je postala moja tetka. 

Cijelo moje djetinjstvo ona je bila uz mene, sa njom sam prošla najviše toga, i sa njom imam najviše uspomena. Ona je imala puno unučića, a
li uvijek je mene častila prvom trešnjom iz njene bašte, prvim cvijetom iz njenog vrta
 i, ma koliko je voljela ruže i nije nikome dozvoljavala da ih dira, 
meni bi uvijek ubrala onu prvu koja raširi svoje latice.
 Uz nju sam počela da pijem kafu. Naš mali, svakojutarnji, ritual bio je čudan
 cijelom komšiluku. Rahat lokum, dva fildžana, djevojčica od osam godina i jedne nježne, mekane, smežurane ruke koje su krile svu ljubav svijeta. 
Uvijek je bila tu za mene. Kada sam bila tužna igrale smo se "nasmijavanja", 
ja sjedim a ona mi svojim uzbuđenim glasom priča priče iz svoje mladosti, kako je 
bila nestašna, kako nikada nikoga nije slušala. I osmijeh na mom licu
 povlačio je još veći na njenom. Zajedno smo i uređivale njenu baštu, 
čistile grašak, "čuvale" nestašne kokoši i još nestašnijeg horoza, 
zajedno hranili njene mačke koje su uvijek bile najumiljatije i najčistije. 
Mačak Cicko je bio posebno drag, ne znam je li postojao iko ko ga nije volio. 
Sve kod nje je bilo ljepše nego kod drugih, valjda zbog dobrote i 
nježnosti. Svima je bila čudna naša bliskost. Kako je zovem tetkom, 
kako ja uvijek idem do njene kuće i vodim je za ruku kada je moja 
mama pozove na kolače ili kafu, kako je za prvi dan Bajrama uvijek 
bila kod nas jer su njene kćeri dolazile tek poslijepodneva.... 
Posebna je bila ta moja tetka, nikada nisam upoznala ženu poput nje. 
Život je nije mazio, preživjela je previše loših stvari a opet je bila 
najpozitivnija osoba u okruženju i uvijek je njen smijeh najljepše i 
najglasnije zvonio mahalom... Živa je moja tetka još uvijek, ali nas život rastavi. 
Nju da živi sa svojim kćerima, a mene da studiram i živim malo dalje sa svojim roditeljima. 
Volim ja još uvijek moju tetku, još me kad se čujemo pita "Boga ti sikira li te onaj momak", iako joj nikada nisam rekla da ga imam ali se kod nje uvijek podrazumijevalo da njena "lijepa Mina" ima finog i kulturnog momka, koji je ne smije sikirati jer će imati posla sa njenom "opasnom tetkom" koja ima "tešku ruku". 
Volim ja moju tetku..Volim je..





P.S.: Ovo nisu ruže moje tetke, ali su imale ovaj isti opojni
miris i bile jednako lijepe.. Baš kao ove..

Nema komentara:

Objavi komentar