Još uvijek sam na početku a već sam počela zabušavati.. A kako bih to ispravila, odlučila sam sa vama podijeliti nešto što namjeravam već duže vrijeme. A kako je februar mjesec ljubavi, kada je bolje vrijeme nego upravo sada... Vidjet ćete zašto to govorim. ;)
Uživajte :*
Možda ću nekada u životu upoznati tog gospodina pravog,
misterioznog tipa o kojem
svi pričaju a niko ne zna kako izgleda. Možda ću nekoga zavoljeti,
svim srcem, svakim atomom svog tijela i duše, možda će me neko iznova i iznova
ostavljati bez daha. Možda će mi srce radi njega preskakati otkucaje, oči puštati suze
(ali one radosne, jer pored njega ne zamišljam nikakve druge). Možda ću
izgubiti glavu za nekim (sada) nepoznatim muškarcem. Možda on sada sjedi
negdje na drugoj strani svijeta, na drugom kraju države, drugom ćošku grada, u susjednoj
ulici, kuckajući ovo isto što ja pišem o njemu. Možda me zvijezde odvedu
njemu, možda jednog dana vjetar ponese moj šešir i odnese ga njemu u ruke, kao u starim američkim filmovima,
pa mi on ga on, kao pravi džentlmen, vrati, pogledamo se duboko u oči i jednostavno
kliknemo. Osjetimo u dubini našeg bića, da smo jedno za drugo, da je on taj, da sam ja ta.
Taj koji mi je u snovima mrsio kosu, ta koja mu je pred zoru otimala osmijeh a
on poslije sna ne zna šta ga je snašlo; taj za kojeg sam
se svake noći molila Bogu da mi ga čuva, jer iako ja ne znam, On zna i vidi, ta koja ga je
oduvijek čekala i sanjala samo o njemu, nesvjesno, čisto, iskreno..
Možda nam srca pronađu put da budu zajedno, možda sudbina ima nešto za nas,
nešto bolje, veće, iskrenije, snažnije, nešto što nismo mogli ni
zamisliti ni poželjeti. Možda su nam životi već ukršteni, možda već poznajemo
jedno drugo samo ne znamo da je to drugo zapravo prvo, jedno i jedino.
Možda je samo pitanje vremena, dana, sata, pogleda, otkucaja srca, osmijeha....
svi pričaju a niko ne zna kako izgleda. Možda ću nekoga zavoljeti,
svim srcem, svakim atomom svog tijela i duše, možda će me neko iznova i iznova
ostavljati bez daha. Možda će mi srce radi njega preskakati otkucaje, oči puštati suze
(ali one radosne, jer pored njega ne zamišljam nikakve druge). Možda ću
izgubiti glavu za nekim (sada) nepoznatim muškarcem. Možda on sada sjedi
negdje na drugoj strani svijeta, na drugom kraju države, drugom ćošku grada, u susjednoj
ulici, kuckajući ovo isto što ja pišem o njemu. Možda me zvijezde odvedu
njemu, možda jednog dana vjetar ponese moj šešir i odnese ga njemu u ruke, kao u starim američkim filmovima,
pa mi on ga on, kao pravi džentlmen, vrati, pogledamo se duboko u oči i jednostavno
kliknemo. Osjetimo u dubini našeg bića, da smo jedno za drugo, da je on taj, da sam ja ta.
Taj koji mi je u snovima mrsio kosu, ta koja mu je pred zoru otimala osmijeh a
on poslije sna ne zna šta ga je snašlo; taj za kojeg sam
se svake noći molila Bogu da mi ga čuva, jer iako ja ne znam, On zna i vidi, ta koja ga je
oduvijek čekala i sanjala samo o njemu, nesvjesno, čisto, iskreno..
Možda nam srca pronađu put da budu zajedno, možda sudbina ima nešto za nas,
nešto bolje, veće, iskrenije, snažnije, nešto što nismo mogli ni
zamisliti ni poželjeti. Možda su nam životi već ukršteni, možda već poznajemo
jedno drugo samo ne znamo da je to drugo zapravo prvo, jedno i jedino.
Možda je samo pitanje vremena, dana, sata, pogleda, otkucaja srca, osmijeha....
Možda...
***SVE SLIKE SU PREUZETE SA TUMBLR.COM
Da li želite da i ubuduće pišem i objavljujem ovakve tekstove?
Hvala puno na čitanju, i ljubim vas do sljedećeg puta ;) :*
Autor je uklonio komentar.
OdgovoriIzbrišiHvala punoo :)
OdgovoriIzbriši