Ah to proljeće, pa zar nije nešto najdivnije što postoji. Novi život, nova prilika da stvari uradimo drugačije, nova prilika za nove, bolje početke. Nova prilika za ljubav, ljepotu i sve najljepše stvari...
Trebam
proljeće kao narkoman drogu...
Nikada
nisam bila proljetni tip. To je vrijeme kada mi alergičari ne možemo
da dišemo,
gledamo, živimo. Ali su mi kiše tako dosadile i vjetar me tako
izmorio da
sam se zaželjela i alergijske kijavice i suza u očima i ogromne
"grudvice" u plućima.
Treba mi
Sunce, treba mi behar i cvijeće i temperature koje prelaze dvadeset celzijusa.
Treba mi da noge oslobodim od čizmi, da kišobran odlozim u najtamniji ćošak i
da ga ne
viđam do sljedeće jeseni. Treba mi onaj zrak koji u proljeće miriše na
zelenu
travu, na zemlju koja se obrađuje, na život. Trebaju mi sunčane naočale,
iako ih
nikada nisam voljela, treba mi da vidim plavetnilo neba jer je već dugo,
predugo
prekriveno tmurnim oblacima... Treba mi da se radujem malim stvarima,
da mi srce
zatitra na cvijetni pupoljak, na vrijednu pčelicu, na zeleno lišće , na boje..
A i ono je
blizu, bliže nego sto mislimo, jer ga tako željno iščekujemo. Prvi tragovi su
već tu.
Crvkut ptica u zoru, prve grane su dobile svoju najljepšu odjeću, nebo je
vedrije,
sunce je sjajnije... Ako to nije život, ja onda ne znam šta jeste...
Već su vidljivi prvi znaci proljeća u mom Mostaru, i vjerujte da nema niko sretniji od mene..
Puno poljubaca do sljedećeg čitanja :**
Nema komentara:
Objavi komentar